Srebrenica je bila prva bosanska enklava koja je 1993.godine bila proglašena "zaštićenom zonom" UN. Odluka je potekla od generala Mourillona za vrijeme njegove posjete Srebrenici, marta 1993.godine. Ova inicijativa lično prenesena preko televizije, prisilila je Savjet bezbjednosti koji je ionako bio pod pritiskom međunarodne javnosti da izglasa aprila 1993.godine Rezoluciju 819 kojom se Srebrenica proglašava za "sigurnosnu zaštićenu zonu". UN-e našle su se same podvojene i u situaciji u kojoj od samog početka generalni sekretar Boutros Ghali nije vjerovao da može dati dovoljno garancija za zaštitu.

Dvije godine kasnije, početkom jula 1995.godine Srebrenica je predata od strane Zapada, kao prva zaštićena zona Srbima. (Nekoliko sedmica kasnije ista sudbina zadesila je Žepu)

U srebreničkoj enklavi, koja je po procjeni obuhvatala 200 kvadratnih km živjelo je oko 40.000 civila, među kojima najviše žena, djece i staraca, u nemogućim uslovima. Užasnom blokadom bosanski Srbi su od Srebrenice načinili svojevrstan "geto" koje je bilo potpuno upućeno na međunarodnu pomoć i u kojem je vladalo pravo agresora. Prisustvo UN-ovih vojnika zamrzlo je na dvije godine vojna dejstva. Njihova prisutnost trebala je reducirati stradanje Bošnjaka, čija je sudbina sada bila potpuno ovisna od humanitarne pomoći.

Mali humanitarni transporti, koji su povremeno bili propuštani, nosili su upravo dovoljno za preživljavanje: lijekove, brašno, grah, ulje i ponekad cipele i odjeću.

Falilo je praktično sve neophodno za život. Bez slobode, u stalnom strahu od srpske artiljerije i zasjeda ostali su opkoljeni stanovnici (80 % njih bile su izbjeglice iz Bratunca, Rogatice, Cerske, Sapne, Konjević Polja, Vlasenice, Zvornika) u borbi za preživljavanje prepušteni sami sebi. Budućnost ovih ljudi bila je praktično u rukama međunarodne zajednice.

Početkom 1995.godine vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić, ohrabren sve učestalijim izjavama o povlačenju UNPROFOR-a iz Bosne, odlučio se za politiku totalne blokade, što je praktično značilo potpunu izoliranost enklave i blokadu svih humanitarnih transporta sa neophodnim životnim namirnicama i lijekovima.

U enklavi su se u to vrijeme od međunarodnih organizacija nalazile Međunarodni crveni križ, Ljekari bez granica i UNHCR. Zbog pomenute totalne blokade ove organizacije dugo nisu bile u situaciji da dovedu vlastito pojačanje ili novo osoblje.

U maju 1995.godine zvučao je cinično komentar Nikole Koljevića koji je dao na Palama novinarima "Rojtera" upitan o sudbini personala međunarodnih organizacija koji je bio blokiran u enklavi. Odgovorio je "Oni nisu taoci, mogu ići kad god žele".

Enklavu su godinu i po dana "čuvali" UN vojnici  iz sastava holandskog bataljona, čija je "efikasnost"  bila samo u razoružavanju bosanskih boraca.

Krajem maja srpski napadi na enklavu postajali su sve brutalniji. 30. maja napadnuto je Dugo Polje a dan kasnije srpska vojska pokušala je zauzeti punkt snaga UN-e u Ljubisavićima.

Drugog juna  Karadžićeve snage prisilile su holandski bataljon da se povuče sa punkta u Zelenom Jadru, poslije čega je Zeleni Jadar došao pod kontrolu Srba, uz kompletnu opremu koju je UNPROFOR na tom punktu posjedovao. Poslije ovog sramnog povlačenja Holandskog bataljona uslijedili su razgovori, pregovori i ubijeđivanja pukovnika Karemansa, koji je bio komandant bataljona holandskih vojnika razmještenih u Srebrenici, sa vojnim i civilnim rukovodstvom Srba o povlačenju sa okupiranog punkta UN-a.

Kao odgovor na zahtjeve pukovnika Karemansa, srpska vojska je u Slapovićima granatirala naselje "Švedsko selo" u kojem je bilo smješteno oko 3.000 prognanika, mahom žena i djece i pokušala zauzeti drugi punkt UN-a u Ljubisavićima. Istovremeno su intenzivirani napadi na Žepu.

Prvog jula 1995.godine Holandija je zatražila da bude zamijenjena na ovom zadatku što su UN-e prihvatile, ali se kasnije ispostavilo da nijedna članica UN-e nije željela preuzeti tu dužnost niti je podijeliti sa Holandijom.
Nešto kasnije Ukrajina je izrazila spremnost da pošalje svoje trupe kako bi zaštitile enklavu, ali prije nego što su Ukrajinci i stigli Srebrenica je bila pregažena.

Ohrabreni neinterveniranjem međunarodnih snaga Srbi dopremaju iz Srbije ogromne količine naoružanja i tehnike i raspoređuju ih oko Srebrenice, tako da je početak jula Srebrenica dočekala stisnuta obručem neizvjesnosti i opasnosti koji su srpske snage iz dana u dan činile sve čvršćim.

Srpski general Ratko Mladić naredio je 6.jula napad na enklavu znajući vrlo dobro da Zapad neće intervenirati.
Rano ujutro 6.jula srpska vojska počela je odlučnu i posljednju ofanzivu na Srebrenicu.
Izjava francuskog generala Janviera da se "Srebrenica može sama braniti" onemogućila je bilo kakvo djelovanje snaga UN.

Trećeg dana ofanzive, 8.jula srpske snage osvajaju Biljeg, kada je zarobljen transporter Holandskog bataljona, a njegova posada odvedena u Bratunac. Srbi nakon toga ucjenjuju komandu UNPROFOR-a u Sarajevu i spriječavaju generalnog sekretara UN Boutrosa Ghalija da donese odluku o upotrebi zračnih snaga za intervenciju u Srebrenici. Sve ove akcije su veoma uspješno koordinirane sa jakim srpskim lobijem u Parizu, Londonu i Njujorku, koji uspješno utiče na odluke međunarodnih snaga u spriječavanju djelovanja interventnih zračnih jedinica NATO-a. Ali se mora priznati da je Srbima najviše na ruku išla Holandija, koja je bila protiv bilo kakvih zračnih napada prije nego se njeni vojnici ne evakuiraju iz Bosne.

Ostale evropske članice UN-a su apsolutno podržale Holandiju i nisu se mogle složiti ni sa jednom akcijom koja bi mogla ugroziti Holanđane. Srbi su ovo dobro znali te su većinu holandskih vojnika držali kao taoce zatočene u UN bazi u Potočarima. Sramna bespomoćnost pred nepodnošljivom brutalnošću Srba učinili su to da je Srebrenica postala najstrašnije poniženje za zapadne demokratije od kraja Drugog svjetskog rata. Devetog jula ubijeno je na stotine ljudi, nakon što su spaljena naselja "Švedsko selo" u Slapovićima, zatim Pusmulice i Ljubisavići. Tenkovi, koji su se mogli golim okom vidjeti neprestano su pucali po samom gradu, približavajući se centru. Nezaštićeni narod u paničnom strahu i pod užasnom artiljerijskom paljbom bježi prema pošti, bolnici i prema bazi UNPROFOR-a koja je bila stacionirana u Potočarima.

Bolnica je bila prepuna, tako da su ranjeni i bolesni ležali po hodnicima dok su granate padale svuda oko njih.
Uz domaće ljekare pomoć je pružao medicinski tim "Ljekari bez granica" koji je bez prestanka operirao. Ovaj medicinski tim zamolio je za pomoć holandske ljekare pripadnike UNPROFOR-a, stacionirane u Potočarima.
Prema izvještaju medicinskog tima "Ljekari bez granica" njihove holandske kolege odbile su da daju bilo kakvu medicinsku pomoć unesrećenim ljudima Srebrenice, obrazlažući to činjenicom da medicinski tim UN-a ima mandat pružanja medicinske pomoći u zaposjednutom području samo ako među pripadnicima mirovnih trupa ima povrijeđenih.

Ovo odbijanje pružanja medicinske pomoći unesrećenim civilima je još jedan dokaz nepodnošljivog cinizma zapadnog nemiješanja. Upravo zahvaljujući ovom nemiješanju Zapada srpske trupe stavile su enklavu vrlo brzo pod svoju kontrolu.

Slijedećeg dana, 11.jula započeo je najveći pokolj civilnog stanovništva u Evropi poslije Drugog svjetskog rata i najveće stradanje Bošnjaka u historiji bošnjačkog naroda.

Plavi šljemovi su samo mogli nadgledati uništavanje i masovno protjerivanje jednog naroda. Takva politika UN-a uvela je embargo na oružje oduzevši Bošnjacima pravo na odbranu vlastitih života. Holandski bataljon, prema izjavi holandskog ministra odbrane Voorhoeve, nije imao zadatak da zaštiti enklavu već obeshrabrivanje napada uz predpostavku da samo prisustvo UN-a u zaštićenim zonama je dovoljno za ostvarivanje tog zadatka.

Ova predpostavka bila je u Srebrenici kažnjena na dramatičan način. Najveću cijenu ove pogrešne predpostavke platilo je civilno stanovništvo nad kojim su izvršene masovne egzekucije. O tome svjedoče američke satelitske fotografije, kao i na stotine izjava preživjelih svjedoka.

Niko nije pokušao spriječiti taj pokolj. Očigledno je da je sve bilo unaprijed odlučeno. Prije svega od Sjedinjenih Država koje već pola stoljeća u Evropi imaju značajnu moć.

Međutim još 1991.godine vlada predsjednika Busha odlučila je biti suzdržana i ne upotrebljavati silu. NATO je bio praktično isključen.

Evropska unija tvrdila je da nema mogućnosti da upotrijebi silu. Praktično zapadne sile dale su zeleno svjetlo za rat u Bosni i niko se nije zabrinuo zbog tih strašnih pokolja.

Najveća greška Zapada je u tome što je agresiju na Bosnu pokušavao suzbiti na način kako se suzbija prirodna katastrofa, zemljotres ili poplava. Umjesto odbrane uvela se karitativna inicijativa, humanitarna pomoć. Strategijsko značenje mirovnih trupa bilo je da one djeluju kao policajci za reguliranje dotoka humanitarne pomoći, a ne kao mirovne snage. Upravo iz tih razloga su tako žestoko i bile ponižene u Srebrenici.